Zovem se Verica. Imam 48 godina. I prvi put u životu pišem ovako – iz duše, bez maski, bez ulepšavanja.
Imam sve ono što se od žene u mojim godinama „očekuje“: iskustvo, toplinu, tišinu kad treba, a i reč utehe kad zatreba. Ali jedno nemam – nekog svog.
Dugo sam mislila da je posle pedesete gotovo. Da žena treba da ćuti, da se bavi unucima, baštom, i ne priča naglas da joj fali zagrljaj.
Ali ja ne mogu više da ćutim. Nedostaje mi ljubav. Ne ona iz filmova, ne bajka – već neko stvaran. Neko ko zna šta znači zrela veza, poštovanje, svakodnevna podrška.
Ne želim da me definišu godine. Ni status. Ni prošlost. Ja još mogu da volim, da budem partner, prijatelj, rame. Zrela sam žena – i verujem da ljubav nema rok trajanja.
Ako si muškarac koji zna šta znači imati nekog uz sebe – možda baš ti treba da pročitaš ovo. Možda i ti, kao ja, čekaš nekog ko će ti ulepšati ono što je ostalo od života.
Nisam odustala. Samo sam čekala da kažem sve na pravi način.
I evo me – tu sam. I još verujem.
