Zovem se Sanja.
Imam 48 godina.
I ako me pitaš ko sam danas – neću znati da ti odgovorim odmah.
Nekada sam bila nečija supruga. Bila sam žena koja sprema večeru, čuva decu, pegla košulje, i čeka da se vrata otvore. Bila sam tu. Uvek.
A onda sam jednog dana shvatila da više ne postojim – ne u njegovim očima, ni u svojim.
Razveli smo se tiho. Bez skandala, bez glasnih reči. Samo tišina… Ona najgora. Ona u kojoj znaš da te više niko ne vidi.
Sad sam sama. Deca su porasla. Kuća je tiha. Ima dana kad pomislim da sam zaboravljena. I noći kad bih sve dala da mi neko kaže: “Sanja, tu sam. Ne moraš više sama.”
Ne tražim da me neko spasi. Naučila sam da živim sama. Da popravljam slavinu, da nosim kese, da budem “jaka”.
Ali umorila sam se od te “snage”.
Ne tražim savršenog muškarca. Ne zanima me koliko zarađuješ, gde živiš ni da li si prošao kroz isto.
Zanima me imaš li srce. Imaš li tišinu koju bismo delili zajedno. Imaš li još ljubavi koju nisi podelio.
Možda sam “samo razvedena žena od 48 godina”, ali još imam osećaje, nežnost, strpljenje.
Još imam ljubavi. Za nekog ko ne traži savršenu prošlost, već stvarnu budućnost.
Ako si i ti sam, možda bi trebalo da pročitaš ove reči još jednom.
I možda… baš meni napišeš: “Zdravo, Sanja.”
