Zovem se Marijana, imam 43 godine, i ne stidim se da priznam — umorna sam od samoće.
Dala sam srce onima koji ga nisu znali čuvati, i verovala ljudima koji nisu znali da vole.
Ali i pored svega, nisam izgubila veru u ljubav.
Mnogi kažu: „Posle četrdesete, teško je naći nekog normalnog.“
Ja kažem — nije teško, samo treba naići na nekog iskrenog.
Na nekog ko zna šta želi, ko ume da razgovara, da sluša, da razume…
Na nekog s kim ćutanje ne boli, već smiruje.
Imam svoj posao, svoj život, svoj mir.
Ali kad se uveče ugase svetla, ostane ta tišina koja te podseti da ti fali neko —
da ti kaže „Laku noć“ ili ti skuva jutarnju kafu bez reči.
Ne tražim mnogo.
Ne tražim savršenog muškarca — samo pravog.
Jer istina je, kad prođeš kroz godine razočaranja, shvatiš da ti ne trebaju ni pokloni ni bajke —
treba ti mir, poštovanje i ruka koja ostaje uz tvoju.
Danas mnogi beže od ozbiljnosti, a ja sam od onih koji žele da ostanu.
Da budu tu, i kad je lepo i kad nije.
Da dele život, a ne slike za Instagram.
Zovem se Marijana, 43 godine, i ako ovo čita neko ko još veruje da prava ljubav postoji —
možda se baš zbog ovog teksta naše sudbine spoje.
