Zovem se Milena, imam 38 godina, i ako misliš da sam još jedna od onih žena koje samo kukaju — varaš se.
Prošla sam dovoljno da znam šta želim, a još više šta ne želim.
Nisam savršena. Nisam princeza iz bajke, ni devojka od 20 koja veruje svakoj praznoj poruci.
Ali sam žena koja zna da voli, koja zna da ćuti kad treba, i koja zna da vredi — iako su mnogi to zaboravili da vide.
Mnogi su me pitali: „Pa što si sama?“
Odgovor je jednostavan — jer neću bilo koga.
Ne želim poruke koje traju tri dana. Želim ruku koja će ostati i kada dođu oni teški trenuci.
Radim, živim sama, imam svoj mir — ali ponekad, kad uveče legnem, pomislim koliko bi lepo bilo da neko šapuće „laku noć, ljubavi“.
Jer ni najlepši jastuk ne može da zameni ramena pravog muškarca.
Ne tražim savršenstvo, samo iskrenost.
Ne tražim kralja, samo čoveka koji zna vrednost žene koja stoji uz njega.
Nije mi bitno da li si bogat, ni odakle si.
Bitno mi je da imaš čisto srce, miran pogled i želju da voliš bez igre.
Zato, ako si jedan od onih koji su umorni od lažnih ljubavi, ako znaš šta znači vernost, poštovanje i zajedništvo, možda baš čitaš o meni — i za tebe pišem ove redove.
Možda smo se slučajno sreli ovde…
a možda ništa u životu nije slučajno.




