Zovem se Mirela. Bosanka sam i već godinama živim u Sloveniji. Imam 37 godina i prvi put u životu govorim naglas ono što sam dugo gurala u sebe – sama sam, i boli me to više nego što sam spremna priznati.
Došla sam u Sloveniju da radim, da stanem na noge, da budem svoja. Nisam došla da tražim spas, niti da mi neko nešto poklanja. Radila sam, gradila se, bila korektna i prema sebi i prema drugima. Uvijek sam vjerovala da će normalne stvari doći same od sebe.
Ali nisu.
Godine su prolazile, a ja sam stalno sebi govorila: ima vremena. Neka prvo posao, neka prvo stabilnost, neka prvo red. Nisam jurila muškarce, nisam se nudila, nisam igrala igrice. Mislila sam da će to neko cijeniti.
Danas imam 37 i živim sama u Sloveniji. Ljudi misle da mi je dobro jer radim, jer sam “snažna”, jer se ne žalim. Ne vide tišinu u stanu navečer. Ne vide prazninu kad shvatiš da nemaš kome reći kako ti je prošao dan.
Muškarci često kažu da sam normalna, ali se rijetko ko zadrži. Kao da danas svi žele nešto površno, nešto bez odgovornosti. Ja to ne tražim. Ne tražim dopisivanje bez kraja, ne tražim prazne poruke i nestajanja.
Tražim muškarca koji zna šta znači biti uz nekoga. Koji ne bježi kad se spomene budućnost. Koji ne traži savršenu ženu, nego stvarnu.
Nije mi važan izgled. Nije mi važan status. Važno mi je da si pošten, stabilan i da znaš šta hoćeš. Ako si i ti umoran od igrica i površnih odnosa, možda se baš zato trebaš javiti meni.
Jer ja sam ovdje. Normalna žena. U Sloveniji. Sama. I spremna da konačno ne čekam više.
