Zovem se Sonja, imam 39 godina i razvedena sam majka.
Ovo nije ispovijest žene koja traži sažaljenje, već iskren tekst žene koja je umorna od tišine.
Udala sam se mlada jer sam vjerovala u brak i zajednički život. Vjerovala sam da se problemi rješavaju razgovorom i trudom, a ne bježanjem. Radila sam, bila posvećena i pokušavala da porodica uvijek bude na prvom mjestu.
Brak se ipak raspao i ja sam ostala majka koja mora dalje sama.
Razvod me nije uništio, ali mi je promijenio život iz korijena. Naučio me je koliko brzo ljudi prestanu gledati ko si, čim čuju šta ti se desilo. Kada muškarci saznaju da imam dijete, razgovori se skrate, odgovori postanu hladniji i interesovanje nestane.
Ne tražim avanture, ne tražim dopisivanje bez smisla i ne tražim da me neko spašava. Tražim normalnog muškarca koji zna da žena s prošlošću nije problem, već neko ko je već naučio važne lekcije u životu.
Radim, brinem se o svom djetetu i funkcionišem svaki dan. Ipak, kad sve obaveze stanu i kuća utihne, ostane praznina koju posao i obaveze ne mogu popuniti. Ostane potreba za razgovorom, bliskošću i osjećajem da nekome značiš.
Ako si muškarac koji ne bježi od odgovornosti, ako ti dijete ne smeta i ako znaš šta želiš od života, onda možda ovo i nije slučajno što čitaš.
