Zovem se Jelena.
Imam 44 godine i ovo pišem iz Srbije, zemlje u koju sam došla sama, sa jednom torbom i mnogo nade. Pobegla sam iz Crne Gore ne zato što sam morala — već zato što sam želela bolji život.
I bolju budućnost.
„Iza mene je brak, ali ispred mene je želja“
Jednom sam bila udata. Taj brak je ostao iza mene, kao i mnoge stvari koje više nisam mogla da nosim. Razvela sam se i shvatila da ponekad moraš da odeš — da bi imao šansu da ponovo pronađeš sebe.
Ostavila sam poznato.
Ostavila sam sigurnost.
Ostavila sam prošlost.
„Radim kao konobarica i ne stidim se“
Danas radim kao konobarica. Pošten posao. Težak, ali častan. Radim, trudim se, borim se. Ne tražim sažaljenje — tražim razumevanje.
Nisam došla u Srbiju da bih živela lakše.
Došla sam da bih živela iskrenije.
„Želim porodicu. I dete.“
Ovo je najvažnije.
Imam 44 godine i još uvek nosim u sebi želju da postanem majka. Ne želim da mi godine budu etiketa, niti prepreka. Želim porodicu, dom, nekog kome ću biti žena, a ne prolazna stanica.
Ne tražim savršenog muškarca.
Tražim gospodina koji zna šta hoće. Ko se ne plaši odgovornosti. Ko želi život u dvoje, a ne bekstvo.
„Ne zanima me odakle si — zanima me kakav si“
Ne pitam gde živiš.
Ne brojim godine.
Ne zanima me šta imaš.
Zanima me da li imaš srce, strpljenje i želju da gradimo nešto stvarno. Da li znaš da ostaneš. Da li želiš dete, porodicu i ženu pored sebe — ne iza sebe.
„Ovo nije oglas. Ovo je nada.“
Ovo pišem jer verujem da još postoji neko ko želi isto što i ja. Ako si taj čovek — nemoj da ćutiš. Život ne čeka.

