Zovem se Zorica, imam 39 godina.
Ne glumim devojčicu, ne jurim provod, ne tražim bajku.
Ja samo želim ono što svaka žena u mojim godinama traži – mir, iskren zagrljaj i muškarca koji zna da ostane.
Radim, imam svoj stan, svoj život, ali ono što nemam – jeste onaj osećaj da te neko iskreno čeka kući.
Da ti skuva kafu ujutru, da ti kaže „laku noć“ bez da se plašiš da će sutra nestati.
U ovim godinama više ne tražim leptiriće, tražim sigurnost.
Hoću da me neko zagrli i kaže: „Sad si mirna, ja sam tu.“
Mladi muškarci mi često pišu, ali da budem iskrena – meni treba gospodin.
Ne neko ko beži od ozbiljnosti, nego muškarac koji zna vrednost žene.
Neko ko razume tišinu, toplinu i ono kad ćutimo, ali sve govorimo pogledom.
Mnogi kažu da danas nema više takvih muškaraca.
Ali ja ne verujem u to.
Verujem da negde postoji neko kome nije problem da voli, da poštuje i da bude tu.
Možda nije iz mog grada, možda nije ni blizu… ali znam da postoji.
Zovem se Zorica, imam 39 godina i još uvek verujem u ljubav.
Možda nisam savršena, ali kad volim – volim iskreno, do kraja.
Ako si muškarac koji želi mir, toplinu i ženu koja zna šta znači voleti – možda čitaš priču o meni, ali zapravo… ovo je priča o nama.
