Zovem se Neda. Imam 39 godina. I ne, ovo nije još jedan tužan tekst o usamljenoј ženi — ovo je priča o meni, o ženi koja je prošla mnogo, ali i dalje veruje u ono pravo.
Radim, živim sama i sve u životu sam stekla sama. Naučila sam da se oslonim na sebe, ali iskreno… umorila sam se od tišine u stanu. Umorila sam se od praznog kreveta i poruka koje nikad ne stignu. Umorila sam se od „možda sutra“.
Danas želim samo jedno — iskrenog muškarca koji zna šta znači poštovanje. Ne tražim bogatstvo, ne tražim savršenstvo, tražim mir. Onaj osećaj da se ne moram pretvarati, da mogu biti ono što jesam — prava žena sa manama i vrlinama, ali sa ogromnim srcem.
Naučila sam da ljubav nije skupa večera, nije slika za društvene mreže, nije „vidimo se kad stignem“. Ljubav je kad neko pita „Jesi li dobro?“ i zaista želi da čuje odgovor. Ljubav je kad znaš da te neko čeka.
Možda će neko reći: „39? Kasno je.“
Ali ja kažem — nikada nije kasno za pravu ljubav.
Kasno je samo za laži, igre i površne veze.
Želim muškarca koji zna šta hoće. Onog koji se ne boji reći „Volim te“ i pokazati da misli ozbiljno. Onog koji želi život u dvoje, zajedničke planove, jutra i večeri — ne samo trenutke.
Ako negde čitaš ovo i prepoznaš se, možda nije slučajno. Možda je ovo znak da se dvoje ljudi koji su se umorili od pogrešnih, konačno pronađu.
Jer iako mi je 39, i dalje verujem da ljubav nije prošla pored mene — samo je malo zakasnila
