Zovem se Anđela, imam 39 godina, razvedena sam i živim sama. Imam svoj posao, svoju kuću, svoj auto – sve ono što bi mnogi rekli da je dovoljno da žena bude srećna i ispunjena. Ali znate šta? Postoji praznina koju ni novac, ni posao, ni udobnost ne mogu da popune.
Sve to vredi manje kad nemaš kome da poželiš dobro jutro čim otvoriš oči, niti kome da šapneš laku noć pre nego što zaspiš. Samoća ume da bude tiha, ali jako teška. Naučila sam da brinem sama o sebi, da stojim čvrsto i da ne zavisim ni od koga, ali to ne znači da ne želim nekoga pored sebe.
Prošla sam kroz brak koji me je naučio koliko je važno da imaš partnera koji je iskren i koji zna da te poštuje. Razvod nije kraj sveta – naprotiv, to je početak mog novog života, u kojem sam jasnije nego ikad shvatila šta želim. A želim – ljubav i partnerstvo.
Ne tražim savršenstvo. Ne tražim bajku. Želim muškarca sa kojim ću da delim život – da pijemo kafu zajedno, da šetamo, da se smejemo, da planiramo i da u tišini znamo da smo tu jedno za drugo. Nekoga ko će biti moj oslonac, ali i kome ću ja biti podrška.
Danas žene često kažu: “Sve imam, ne treba mi muškarac.” Ja ću iskreno reći – sve imam, ali bez ljubavi sve to nema smisla. Jer sreća je potpuna tek kada imaš nekoga ko ti stavi ruku na rame i kaže: “Tu sam.”
Moje ime je Anđela, imam 39 godina i nisam prestala da verujem u ljubav. Možda zvuči naivno, ali ja i dalje čekam onog pravog – muškarca koji će da mi kaže ono najjednostavnije, a najlepše: dobro jutro i laku noć.
