Zovem se Natalija, imam 39 godina, i možda nisam savršena… ali znam da volim iskreno.
Godine su mi donele i smeh i suze, i pogrešne ljude i tihe večeri u kojima sam naučila da budem sama — ali nikad nisam naučila da ne verujem u ljubav.
Možda danas svi traže avanturu, površne priče i lažna obećanja, ali ja samo želim jednog čoveka.
Onog koji će da mi kaže „stigli smo kući“ kad uđemo zajedno, da me zagrli bez razloga, i da ostane kad svi drugi odu.
Ne tražim bogatstvo, ne tražim savršenstvo — tražim mir u dvoje, toplinu, razumevanje, osmeh ujutru i tišinu u dvoje uveče.
Znam da mnogi neće ni pročitati do kraja jer su zaboravili šta znači voleti bez interesa, ali možda, samo možda,
neko od vas dok čita ove redove pomisli:
„Ona traži isto što i ja.“
Živim sama, imam svoj mir, ali i prazninu koju nijedna kafa, film ili knjiga ne mogu da popune.
Želim da skuvam doručak za dvoje.
Da se posvađamo oko gluposti, ali da se uvek pomirimo istim zagrljajem.
Da ostarimo zajedno – ne savršeni, nego stvarni.
Možda sam stara škola, ali verujem da prava ljubav nije nestala. Samo je potrebno malo hrabrosti da se javiš prvoj osobi koja te dotakne iskrenošću, a ne slikom.
