Zovem se Natalija, imam 43 godine i već osam godina sam razvedena. Moj brak se završio tiho, bez skandala, ali sa jednom ogromnom prazninom u srcu. Imamo ćerku koja sada ima 20 godina i živi u Nemačkoj. Ponosna sam na nju, ostvarila je svoje snove i krenula svojim putem, ali mene je ostavila sa tišinom u kući koju nikada nisam volela.
Živim u Srbiji, radim svoj posao, plaćam račune, idem na pijacu, pijem jutarnju kafu, ali ono što mi nedostaje je onaj osećaj da nekome pripadam. Nekada je bilo lako – imaš muža, planove, zajedničke ciljeve. Sada, nakon razvoda, shvatila sam da ljubav posle četrdesete nije nemoguća, ali zahteva hrabrost i iskrenost.
Mnogi će reći: „Pa što ne ideš i ti kod ćerke u Nemačku?“ Ali ja volim svoj grad, svoje prijatelje, svoju ulicu i miris hleba iz lokalne pekare. Ne želim da menjam ceo život, želim samo da pronađem nekoga ko će ga učiniti lepšim.
Zato sam odlučila da svoju priču podelim javno. Možda će je pročitati čovek koji razume koliko su zagrljaj, pažnja i smeh važniji od luksuznih poklona. Ne tražim savršenstvo, samo nekog ko zna da bude iskren i ko želi da provodimo vreme zajedno – od večernjih šetnji do zajedničkog nedeljnog ručka
