Zovem se Mirela, imam 46 godina. Muslimanka sam. Razvedena.
Nikad nisam bila istinski srećna u ljubavi, iako sam uvek verovala, davala, ćutala i trpela.
Brak mi se raspao, ali nije me to najviše bolelo.
Najviše boli ono posle — godine tišine, prazni dani, prazni zidovi i rečenice koje niko ne čuje.
Ljudi često imaju predrasude.
Nekima smeta što sam muslimanka.
Drugima što sam razvedena.
Nekima što nemam decu.
A najčešće — što imam 46 godina.
Kao da srce prestaje da kuca posle nekog broja.
A ja znam da nije tako.
Ja ne tražim savršenog muškarca.
Ne tražim bogatstvo.
Ne tražim mladost.
Tražim čoveka.
Nekog ko zna šta znači poštovanje, mir, zagrljaj kad je teško i ćutanje koje ne boli.
Ne zanima me vera, mesto, prošlost — samo budućnost.
Ako i ti veruješ da dvoje ljudi mogu biti oslonac jedno drugom, bez igara i laži…
Možda se baš ti i ja još uvek nismo sreli — ali nismo ni zakasnili.
Mirela, 46 — još uvek imam srce koje zna da voli.



