Natasa (42) zelim ozbiljnu vezu sa muskarcem koji je spreman na porodicu

Zovem se Nataša, imam 42 godine i mislim da je vreme da svoju priču podelim javno. Godinama sam živela mirno, posvećena poslu, porodici i svakodnevnim obavezama, ali negde usput sam izgubila ono najdragocenije – sebe. Bila sam u braku više od decenije. Trudila sam se, davala maksimum od sebe, verovala u “dok nas smrt ne rastavi”. Međutim, realnost je bila drugačija. Umesto ljubavi, došla je rutina, tišina, a zatim i rastanak.

Priznajem, trebalo mi je vremena da se oporavim. Naučila sam šta znači emotivna podrška i koliko je važno da partner bude iskren i spreman na razgovor. Shvatila sam i koliko žene mojih godina često zaborave na svoje potrebe i želje, dok pokušavaju da budu “sve u jednom” – i domaćica, i poslovna žena, i majka, i prijatelj.

Sada živim sama. Imam svoj stan, finansijsku sigurnost, i posao koji volim. Putujem kada poželim, uživam u malim ritualima – jutarnjoj kafi, večernjoj šetnji, dobroj knjizi. Ali ono što mi nedostaje je ljubav – ona iskrena, duboka, koja ti daje osmeh na licu čim otvoriš oči.

Ne tražim savršenog muškarca. Tražim onog koji zna vrednost toplog pogleda, koji se ne plaši da pokaže osećanja, koji razume šta znači biti oslonac i partner u pravom smislu. Volela bih da upoznam nekoga ko je spreman na zrelu ljubav, gde se poštuju granice, ali i neguje nežnost. Nekoga ko će mi poslati romantične poruke bez posebnog povoda, nekoga ko će želeti zajedničke vikende na planini ili spontana putovanja.

Danas, uz online upoznavanje i društvene mreže, verujem da ljubav može da se pronađe bilo gde. Zato sam i odlučila da napišem ovaj blog. Možda će ga pročitati baš onaj koji razume svaku rečenicu. Možda će se prepoznati u mojim rečima.

Godine nisu prepreka – one su iskustvo. One nas uče kako da cenimo ono što imamo i da ne gubimo vreme na ono što nam ne donosi sreću. Želim partnera koji veruje u veze i brak, koji zna da su poverenje i iskrenost temelji svega. Ako si spreman za pravu priču, možda si upravo ti onaj kome se obraćam.

A možda, jednog dana, sedimo zajedno, držeći se za ruke, i smejemo se trenutku kada si pročitao ovaj tekst.


Odgovori

0