Zovem se Nina, imam 52 godine i živim u Novom Sadu.
Po zanimanju sam apotekarka.
Po životu – žena koja do sada nije imala sreće u braku.
Bila sam udata.
Poverovala sam.
Pogrešila sam.
Iz tog braka sam izašla jača, ali i umorna od svega površnog.
Danas znam tačno šta hoću – i još tačnije šta više ne želim.
Da budem iskrena:
dosta mi je mlađih udvarača.
Poruka bez smisla. Pogleda bez dubine.
Ne tražim zabavu. Ne tražim potvrdu.
Tražim gospodina.
Ne zanima me da li si sa sela ili iz grada.
Ne zanima me čime se hvališ.
Zanima me da li znaš šta znači brak, poštovanje i žena pored tebe.
Imam 52 godine, ali imam i mir u sebi, stabilnost i želju da ostatak života provedem u pravom partnerstvu.
Znam da slušam.
Znam da ćutim kad treba.
Znam da budem oslonac.
Ne tražim savršenog muškarca.
Tražim normalnog, ozbiljnog čoveka koji zna da su godine prednost, a ne mana.
Možda sam kasno progovorila.
Možda sam predugo ćutala.
Ali sada pitam otvoreno:
Da li postoji gospodin koji još veruje u brak?
Koji ne gleda godine, mesto, etikete –
nego ženu kakva zaista jeste?


