Ne znam kada je tačno počelo da boli, ali znam da više ne prolazi. Svako jutro ustajem dok je još mrak, dok većina ljudi još spava i sanja nešto ljepše od stvarnosti. U četiri sam već na nogama, ruke u brašnu, kosa vezana, misli tihe. Pečem hljeb za druge ljude, a nekako sam zaboravila kako izgleda kad neko dođe kući zbog mene.
Radim pošten posao. Nisam nikada tražila prečice, nisam se gurala, nisam glumila nešto što nisam. Uvijek sam vjerovala da će se dobro dobrim vratiti. Govorili su mi: „Radi, doći će sve na svoje.“ Radila sam. Ćutala sam. Čekala sam. I evo me danas – imam godine, imam posao, ali nemam kome da kažem kako mi je prošao dan.
Nisam žena za igrice i dopisivanja bez smisla. Nisam ni za obećanja koja traju tri dana. Ne tražim savršenog muškarca, niti nekoga s parama i pričom za kafanu. Tražim nekoga ko zna šta znači doći kući, sjesti, jesti zajedno i pitati: „Jesi li umorna?“ Nekoga ko se ne boji obične žene koja radi, koja se umori, koja ponekad zašuti jer nema kome da se ispriča.
Kažu mi da sam dobra žena. Kažu da sam vrijedna, mirna, normalna. Ali izgleda da se danas traži sve osim normalnog. Danas se traže uzbuđenja, brzina, površnost. A ja sam spora. Ja sam od onih što ostaju. Od onih koje ne nestanu kad naiđu problemi. Od onih koje ne dižu glas, ali nose mnogo u sebi.
Najviše boli tišina navečer. Kad se vrata zatvore, kad se svjetlo ugasi, a nema poruke, nema pitanja, nema ruke koja te zagrli. Tada shvatiš da nije problem u godinama, nego u tome što si predugo bila jaka sama.
Ako si muškarac koji ne traži savršenu sliku, nego stvarnu ženu. Ako ti ne smeta što radim pošten posao i što nemam vremena da glumim nešto što nisam. Ako znaš šta znači poštovanje, mir i namjera da se gradi, a ne troši – možda se baš ti trebaš javiti.
Ne obećavam bajku. Obećavam iskrenost, lojalnost i ženu koja zna šta znači trud. A danas, izgleda, ni to više nije malo.
