Zovem se Renata, imam 45 godina, Mađarica sam iz Subotice i ceo život živim na selu. Nikada se nisam udavala. Ne zato što nisam želela, već zato što me mnogi nisu želeli – čim čuju čime se bavim.
Radim poljoprivredu i stočarstvo. Ustajem rano, radim pošteno, svojim rukama sam sve stekla. I nije me sramota. Sramota me je samo što u današnje vreme ljudi više gledaju šta će drugi reći, nego kakav si čovek.
Mnogo puta sam čula:
„Ti si dobra, ali ti živiš na selu.“
„Ti si vredna, ali baviš se stokom.“
„Ti si fina žena, ali nisi gradska.“
A ja se pitam — zar brak traži adresu, a ne srce?
Nikad nisam bila udata, nemam decu, ali imam čistu dušu, miran život i iskrenu želju da sa nekim podelim svakodnevicu. Da popijemo kafu zajedno, da imamo kome da se vratimo kući, da se poštujemo i budemo jedno drugom oslonac.
Ne tražim savršenstvo.
Ne tražim bogatstvo.
Tražim ozbiljnog gospodina kome nije sramota žena koja radi, koja je vredna i koja zna šta znači porodica.
Ako ti nije važno da li sam Mađarica ili Srpkinja,
ako ti ne smeta selo,
ako želiš mir, vernost i pošten život u dvoje —
onda možda baš ti i ja tražimo isto.
Godine su samo broj.
Rad nije sramota.
A ljubav ne bira mesto ni zanimanje.





