Zovem se Dunja.
Imam 47 godina. I živim na selu. Tiho. Skromno. Ponekad usamljeno.
Mnogi misle da ovde život stane. Da žene na selu više nemaju snove, želje, potrebu za ljubavlju. Ali ja nisam prestala da sanjam.
Imam svoju baštu, cveće koje zalivam, ptice koje me bude. Uveče sedim ispred kuće i gledam nebo. I dok svi misle da sam srećna jer imam mir, ja se često zapitam – kome ću taj mir da poklonim?
Ne tražim bogatstvo, luksuz ni sliku za Instagram.
Tražim gospodina. Ne moraš imati savršen život, stan u gradu, ni diplomu – ali ako imaš poštovanje i toplinu, za mene si bogat čovek.
Život me naučio da ne tražim mnogo, ali da znam šta zaslužujem.
Ja sam žena koja ume da voli. Da bude nežna, odana i jaka kad treba.
Ali isto tako… umem da ćutim kad me boli. I zato sada biram da ne ćutim više.
Ako si čovek koji zna vrednost mira, tišine, šolje kafe u dvoje i osmeha bez maski – možda sam baš ja ona koju tražiš.
Možda ne živim u gradu, ali moja duša je otvorena kao polje ispred kuće.
I još čeka… nekog svog.
– Dunja
