Godinama sam trčala – ne za muškarcima, već za vremenom. Od jedne mušterije do druge. Od frizerske stolice do kuće. Od umora do tišine.
Zovem se Marijana, imam 43 godine i već skoro 20 godina sam frizerka. Posvetila sam se svom poslu srcem, možda i previše. Nisam se nikada udavala – ne zato što nisam mogla, već zato što nisam htela da pristajem na polovično.
Danas, kada pogledam iza sebe, znam da sam izgradila sebe kao nezavisnu, vrednu i stabilnu ženu. Ali srce… ono i dalje traži nekog s kim će da kuca u paru.
Nisam više klinka koja sanja princa na belom konju. Tražim čoveka koji zna da razgovara, koji zna da ćuti kad treba, i koji zna da voli bez igre. Po mogućstvu starijeg – jer cenim zrelost, mudrost i mir.
📍Možda si udovac. Možda si razveden. Možda si jednostavno sam i pitaš se da li ima još žena koje traže dušu, a ne status. Ima. Ja sam tu.
Znam da izgledam snažno i da se možda činim kao da mi niko ne treba. Ali noći su najiskrenije. A u njima… postaje jasno koliko nedostaje neko da te zagrli, bez reči.
Ne tražim luksuz, putovanja, ni poklone. Tražim toplu reč. Poverenje. Nekoga da deli običan doručak i neplanirani zagrljaj. Nekoga da ostarimo zajedno, ako Bog da
