Zovem se Marija. Imam 47 godina i više neću da glumim da sam jaka kad nisam.
Imam posao, stan, auto. Deca su odrasla. Spremam ručak, smejem se s drugaricama, ali kad uveče legnem — postanem samo jedna usamljena žena koja još uvek sanja da je neko zagrli iskreno.
Znam da nisam klinka. Ali isto tako znam da i zrela žena ima pravo da traži ljubav. Ne avanturu. Ne tajne poruke i lažna obećanja.
Hoću nekog ko zna da bude partner. Prijatelj. Muškarac koji ne beži od ozbiljne veze, od toga da zajedno planiramo dan, vikend, život.
Danas svi samo jurimo. A ja više ne trčim. Ja čekam nekog ko ume da stane. Da sedne pored mene i pita: “Marija, kako si zaista?“
Jer iako imam 47, još mogu voleti. Još mogu da dam sve od sebe — ali samo onome ko zna šta znači imati pravu ženu uz sebe.
Ako si i ti umoran od praznih priča, možda se baš u mojim rečima pronađeš. Možda nisi savršen — ali ako znaš šta znači vernost, poštovanje i emotivna podrška, možda više ne moramo da budemo sami.
